Djeca u Domovinskom ratu

Rat je svakako jedno od najvećih društvenih zala. U većoj ili manjoj mjeri zahvaća gotovo sve vidove društva i praktički svakog pojedinca. Nije stoga čudno da negativno utječe i na djecu. Neki će reći da su mlađa djeca zbog čimbenika poput nerazumijevanja situacije otpornija na destruktivna zbivanja što ih okružuju, no ponekad će si djeca upravo zbog nerazumijevanja neke loše stvari protumačiti još gorima negoli to jesu, što uvećava i traumu.

Bilo kako bilo, od traume štiti stabilno okruženje, što uključuje prvenstveno njihove roditelje i dom. Primjerice, jedno istraživanje objavljeno 1995. pokazuje kako majke koje iskazuju veći broj stresnih reakcija imaju djecu kod koje se to također očituje. Neki drugi podaci pokazuju kako razina depresije i jakosti posttraumatskih stresnih reakcija kod djece ne ovise toliko o brojnosti stresnih situacija koje su doživjela koliko o ponašanju njihovih roditelja. Isto tako, pokazuje se znatna povezanost između posttraumatskih reakcija i kvalitete odnosa u obitelji, kako kod djece, tako i kod adolescenata.

Događaji poput odlaska nekog bliskog djetetu u rat, izloženost napadima, gubitak doma i progonstvo, kao i smrt neke bliske osobe neke su od stresnih situacija. Ne treba mnogo elaborirati koliko je dom važan za djetetov normalan psihosocijalni razvoj, a to odražavaju već i crteži brojne djece koja su tijekom rata opetovano crtala svoju kuću. Nadalje, djeci u progonstvu često bi manjkalo prostora, a manjkalo bi ga ponekad i djeci obitelji koje su prognanike primale. To se pak, uz sam problem prilagodbe novoj sredini, nerijetko odražavalo na obrazovni status te djece.

Prisilne selidbe tisuća ljudi, kao i uz to vezana nezaposlenost i siromaštvo, loše su utjecali na cijelo društvo. Prioriteti sustava socijalne skrbi su naravno izmijenjeni te su zbog toga uobičajene aktivnosti glede prevencije maloljetničke delinkvencije, zlostavljanja, zloporabe opojnih sredstava itd. smanjene ili posve nestale. Usporedimo li 1989. i 1993. g., broj maloljetnika koji su počinili kazneno djelo porastao je za 27%.

Govorimo li o brojkama, UN-ova procjena govori o 217 900 oštećenih ili razorenih stambenih jedinica na području Republike Hrvatske. Do rujna 1994. oštećen je ili uništen 131 vrtić, 335 osnovnih i 65 srednjih škola. 27,5% prognane djece u skloništu je provelo više od mjesec dana, a otprilike ih je isti postotak tamo bio bez ijednog člana obitelji. Do prosinca 1994. u Hrvatskoj je 4273 djece izgubilo jednog roditelja, a 54 ih je izgubilo i oca i majku. Mnogo djece svjedočilo je nasilju nad svojom obitelji i njihovoj smrti. Od svibnja 1992. do 1995. ranjeno je 969 djece, a 90 ih je ostalo potpunim invalidima. Poginula su 254 djeteta. Najčešći su uzrok, kao i u slučaju ranjavanja, bile prostrjelne i rane od eksplozija.

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

________________________________________________________________________________________________________________________

Izvori:

Marina AJDUKOVIĆ, Djeca u ratu u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, 2 (4), Zagreb, 1995., 295-304.

UNITED NATIONS ECONOMIC AND SOCIAL COUNCIL, Estimate of war damages in Croatia, E/1990/5/Add.46, United Nations, New York, 1992.