Iskustva majke odgojiteljice

Koja su Vaša iskustva majke odgojiteljice?
Mjeru ''roditelj odgojitelj'' odlučila sam koristiti nakon što sam, zbog nemogućnosti upisa dvojice od trojice sinova u vrtić, raskinula ugovor na neodređeno, a nisam imala pomoć pri čuvanju djece dok sam na poslu. Status majke odgojiteljice u početku mi je bio privremeno 'rješenje', no zbog preopterećenosti vrtićkih kapaciteta, posebno u istočnom dijelu grada Zagreba, gdje živimo, prihvatila sam to rješenje kao najbolje toga trenutka. U međuvremenu sam rodila i četvrtog sina i ta mjera mi je omogućila da sa svojim sinovima budem doma u razdoblju kad su najosjetljiviji – od psihološkog sazrijevanja do jačanja imuniteta. Na samom početku su nas ljudi hvalili – kako smo hrabri, kako je divno vidjeti veliku obitelj... Međutim, dolaskom nove gradske vlasti postalo je mučno otići s djecom u park jer bi svi pogledi bili upereni u nas. Čak su ljudi znali govoriti: ''Što rađaš toliko djece samo radi novca?'' Najviše boli što u bliskoj sredini postoje osobe koje su me, kad je krenula hajka, znale pitati: ''Tražiš li posao?'' Na što bih ja odgovorila: ''Tražim, ako ćeš mi čuvati djecu.'' Moji sinovi su tada imali 3, 5, 7 i 9 godina, što znači da sam imala dvojicu sinova koje nemam komu ostaviti na čuvanje dok radim.

Što biste naveli kao prednosti, a što kao nedostatke u statusu majke odgojiteljice?
Prednost je svakako vrijeme provedeno s djecom. Ako su bolesni, doma sam s njima; kad pišu zadaće, mogu im pomoći oko toga. Ima još tu puno prednosti, zbog kojih smatram da bi se svim majkama i očevima, s troje ili više djece, trebalo omogućiti da ostanu doma s djecom. Netočna je tvrdnja da djeca koja ne pohađaju vrtić nisu socijalizirana, jer djeca u velikim obiteljima uvijek su u kolektivu – uče se suradnji, poštovanju, razumijevanju drugih i dijeljenju s drugima. Sve to uče jedni od drugih.

Čini li država dovoljno za mlade majke koje žele biti odgojiteljice?
Država ne čini ništa, ne samo po pitanju majki i očeva, nego po općenitom socijalno-ekonomskom statusu brojnih obitelji. Dječji doplatak i dalje se utvrđuje po novčanom cenzusu, mizeran je, a ukida se čim jedan mjesec pošteno zaradiš, radeći npr. prekovremeno, samo kako bi nešto uštedio. Iako već sljedeći mjesec ne ćeš imati identičan iznos plaće, dječji doplatak se ukida, pa se snađi sam kako znaš...

Osobno iskustvo s poslodavcima i željenim majčinstvom – jeste li dobili podršku i naišli na razumijevanje svoga šefa?
Imam jako loša iskustva s poslodavcima otkad sam postala majkom. Radila sam u ženskom kolektivu i očekivala razumijevanje kad odem na bolovanje zbog djeteta, a naišla sam na porugu, osudu i pametovanje, da si ''ne smijem dopustiti bolovanje''. Isto tako je i suprug nekoliko puta dobio opomenu direktorice, u kojoj je stajalo kako će, u slučaju novog bolovanja, dobiti otkaz ugovora o radu.

Status majke odgojiteljice je iza Vas. Što dalje? Kako si sada organizirate život?
Trojica sinova sada su školarci, a najmlađi je (nekim čudom) ipak dobio mjesto u vrtiću. Trenutačno sam zaposlena kao pomoćna radnica za njegu, skrb i pratnju u jednom dječjem vrtiću. Radno vrijeme mi je od 8 do 16 sati, ali sina već u 7 ostavljam u vrtiću i oko 17 sati dolazim po njega. Jedan sin ide u produženi boravak, a dvojica starijih sinova su kod kuće sami prije škole i nakon nje. 

Organizacija obiteljskog života je jako teška, jer svaki dan dolazim kući nakon 17 sati, a suprug isto tako. Po dolasku, jedno od nas se prima kuhanja i pospremanja (da, uvijek se ima što pospremiti jer smo velika obitelj), a drugi sjeda za stol i pomaže oko pisanja zadaća, lektira i raznih projekata. U današnje vrijeme školovanje je jako zahtjevno, jer traži od roditelja maksimalan angažman. Česti projekti, internetsko pretraživanje, prikupljanje podataka... Tu djeci uvijek treba pomoći, zbog čega je jako teško uskladiti posao, majčinstvo i kućanske poslove. Često se dogodi da s mlađom djecom ne stignem provesti barem neko vrijeme, jer zaspu već oko 20 sati, a mene onda uhvati grižnja savjesti što im se više ne mogu posvetiti kao prije. Znam da mnogi ljudi imaju i više djece, rade i nekako 'hendlaju' sve to, ali isto tako, upravo baš od takvih čujem za ''baka / djed servis'' koji koriste, a kod mene je to nemoguće izvesti jer su mi roditelji još uvijek zaposleni, a u pomoć priskaču kad stignu.

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.