Jedan radni dan njegovatelja

Razgovarali smo s Mislavom M., njegovateljem iz Zagreba koji brine o 72-godišnjaku koji pati od progresivne supranuklearne paralize. Radi se o bolesti koja dovodi do gubitka voljnih pokreta očiju, bradikinezije, mišićne rigidnosti s progresivnom aksijalnom distonijom, pseudobulbarne paralize i demencije. Opisao nam je kako izgleda jedan tipičan radini dan u njegovu životu.

“Njega koju vršim odnosi se na higijenu, presvlačenje, razgibavanje (hodanje ili ponekad nošenje) i na davanje lijekova, odnosno terapije u vrijeme kada je to predviđeno. Moj dan s gospodinom počinje u 11 sati. Prvo mu dam tabletu koju mora popiti točno u 11 sati, a zatim mu idem isprazniti vrećicu s urinom (ima neinvazivni kateter koji se spoji u cijev vrećice). Zatim ga dižem iz kreveta i vodim u kupaonicu gdje obavimo pranje tijela i zubiju. Nakon toga namažem gospodina kremom protiv iritacije i protiv dekubitusa. Zatim ga vodim u dnevni boravak na doručak koji obično dugo traje jer tražim od gospona da što više sam jede, a to ide poprilično sporo. Nakon doručka na redu su novi lijekovi i vitamini, a zatim se ponovno vraćamo u zahod jer se često pomokri u pelenu dok jede, a zna imati i stolicu nakon doručka. Otprilike u to vrijeme dolazi fizioterapeut kojem pomažem prilikom pomicanja gospodina jer je poprilično težak. Poslije fizikalne terapije, stavljam gospodina u kolica i upalim mu televiziju da gleda. Oko 15 sati pripremim mu ručak i pomažem pri hranjenju. Nakon toga ponovno idemo u kupaonu odraditi njegu (presvučem mu pelenu i malo ga properem), a kada se vratimo u dnevni boravak stavljam ga na poseban bicikl koji automatski vrti pedale i time razgibava gospodina. Nakon razgibavanja slijedi odmor, a onda večera koju priprema njegova supruga, a ja mu opet pomažem jesti. Navečer, oko 22 sata ga tuširam i spremim na spavanje. Tako otprilike izgleda jedan moj radni dan…”

Naporan je to posao, ali Mislav se ne žali. Drago mu je da može pomoći čovjeku u potrebi i na taj mu način barem malo olakšati život. Ipak, priznaje da mu u početku nije bilo lako, štoviše, htio je nekoliko puta odustati i prepustiti nekom drugom brigu o gospodinu.

“Budući da je bolest takvog tipa da tijelo slabo ili uopće ne reagira na terapije i opće stanje se progresivno pogoršava, osjećaj koji je često u meni prevladavao bilo je beznađe, pogotovo kada vidim da je svaki trud skoro pa uzaludan jer bolest napreduje te se rezultati rada ne vide, tj. vidi se samo pogoršanje. Nakon dvije godine rada s gospodinom osjećaj mi se promijenio i pokušavam naći utjehu u tome da pomažem njegovim bližnjima koji sami ne bi mogli pružiti gospodinu njegu koja mu je prijeko potrebna”, svjedoči Mislav.

Iako je riječ o iznimno teškom bolesniku, Mislav je svjestan kako se pred njim nalazi čovjek u potrebi. Zanimalo nas je što je u svom dosadašnjem radu primijetio da je potrebno takvim osobama i u kojoj je mjeri (osim rehabilitacije) važna i ljudska komponenta, pažnja.

“Teško je reći što je dobro pružiti osim osnovne njege zato što je čovjek potpuno povučen u sebe i nema više komunikacije, odnosno, s njegove strane nedostaje povratnih informacija. Ali prije nego se stanje toliko pogoršalo, uz neke šale kojima se gospodin znao nasmijati, bilo je lakše prebroditi dan. Valja uvijek imati na umu da je čovjek ispred tebe osoba, a ne leš ili predmet kojeg treba servisirati. Potrebno je puno strpljenja jer neke akcije bolesnika znaju navesti na nervozu i lako dolazi do ljutnje i grubljeg odnošenja prema meni. Nježnost je najčešće rješenje. I nažalost, kod njega nema rehabilitacije nego se sav trud usmjerava na to da se stanje što sporije pogoršava.”

Za kraj smo zamolili Mislava da s nama podijeli svoj osobni osvrt na odgovor društva na potrebe osoba s invaliditetom i onih u potrebi.

“U društvu vidim određene pokušaje poboljšanja odnosa prema ljudima s posebnim potrebama, ali smatram da je to još uvijek poprilično nedovoljno. Na primjer, bio je aktivan projekt gerontodomaćinstva i asistencije starim i nemoćnim osobama koji je nakon isteka vremena prestao te su ti ljudi ostali praktički na cjedilu. Imamo i velik broj mladih kojima je potrebna asistencija u odgojno obrazovnim ustanovama, ali se ona ne osigurava u dovoljnoj mjeri. Jako puno ljudi ovisi isključivo o svojim bližnjima koji moraju ogromne žrtve podnositi kako bi im pomogli. Činimo li kao društvo dovoljno? O dovoljnom se ne može govoriti, ali o voljnom to sigurno. Dakle postoje volja i trud, ali nije podržano u dovoljnoj mjeri”, zaključio je Mislav.
 

*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike ''Vrijediš više'' jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.