Neiscrpna snaga volje mlade paraolimpijke Lucije Brešković

Lucija Brešković odrastala je u velikoj obitelji gdje troje od petero djece živi s albinizmom – nasljednim poremećajem koji uzrokuje manjak pigmenta kože, kose i očiju. Osim toga, ono što je manje poznato, albinizam utječe i na poteškoće s vidom.  

Unatoč svemu navedenom, Lucija je neumorna u nizanju uspjeha u različitim životnim područjima. U džudu je osvojila europsku broncu te je dva puta nastupila na paraolimpijskim igrama gdje je zamalo ostala bez odličja. Osim toga, Lucija je i uspješno diplomirana teologinja.  

S našim Josipom Bartulićem u emisiji ''Izdvojeno'' progovorila je upravo o tome kako, unatoč slabovidnosti, postiže velike sportske rezultate te se također osvrnula na poteškoće s kojima se svakodnevno susreće kao slabovidna osoba te na podršku obitelji, prijatelja i drugih važnih ljudi u svom životu.

Lucija ističe kako je odrastala u sasvim normalnom okruženju te da je imala najnormalnije i zdravo djetinjstvo. Ono što je zanimljivo jest da se Lucija tek sa 16 godina započela baviti sportom, za razliku od njezine sestre koja je u sportu od ranog djetinjstva.  

"Došla sam nakon puberteta u sport. I stvarno sam bila jako smotana. Ja jednostavno nisam bila talent. Kod mene su prevladali volja i upornost. Nisam bila spretna, doslovno kolut unaprijed nisam mogla napraviti s obzirom na svoju građu. Moji treneri mogu potvrditi tu priču. Međutim, imala sam snažnu volju, uporno sam iznova ustrajala kada mi nešto ne bi išlo. Bilo je tu razdoblja kada sam imala i po 13 treninga tjedno. Nije bilo izbora; hoćeš, nećeš, boli, ne boli... Jednostavno sam išla."

Unatoč svim poteškoćama, Lucija svjedoči o neiscrpnoj snazi volje. 

"Bilo je tu puno raznih poteškoća, ali nisam odustajala. Voljela sam jezike, voljela sam čitati i to sam činila učestalo. Stavila bih knjigu ispod povećala, a na ekranu bi se vrtjela slova veličine pedlja. I to je bilo u redu, ali znalo je biti i frustrirajuće jer bi to trajalo dok bih čitala iz reda u red. Ljudi su me znali pitati kako to uspijevam. Bila sam stvarno uporna, željela sam čitati i ta želja je bila jača od bilo koje nemogućnosti. I u tome sam ustrajala iz godine u godinu. Tata nam je nabavljao kakvo god pomagalo je mogao pronaći. Sjećam se razdoblja svog studiranja; u blizini je bila kopiraonica koja je mami doslovno mjesečno slala račun jer sam toliko koristila njihove usluge za kopiranje, uvećavanje i slično.

Kasnije sam od Udruge slijepih dobila laptop i tablet. Tablet je bio otkriće za mene i puno mi je pomogao. Sav taj period nekako je obilježen upornošću. Sjećam se kada sam htjela upisati nadbiskupsku gimnaziju, mami su javili da to ne mogu upisati jer ta škola u programu ima grčki jezik. Moja reakcija je bila: 'Ma, što ne mogu?' Kasnije sam se, tek u trećem razredu, prebacila u nadbiskupsku gimnaziju te sam u jednoj godini položila gradivo koje se uči tri godine." 

Nadahnjujuće svjedočanstvo u cijelosti pogledajte ovdje.

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.