Kako djeca reagiraju na udomljavanje?

Udomiteljstvo svakom djetetu pruža jednu novu priliku za zajedničkim životom u ljubavi u krilu obitelji. Međutim, udomiteljstvo predstavlja i jedan proces prilagodbe koji sa sobom nosi mnoge izazove. Vlasta Grgec Petrocin – magistra socijalnog rada, savjetnica, obiteljska psihoterapeutkinja iz Obiteljskog centra iz Područne službe grada Zagreba, pobliže nam je predstavila mnoga pitanja u vezi s udomiteljstvom, s naglaskom na reagiranje djece na udomljavanje.

''Udomitelji prije svega trebaju djetetu pružiti sve ono što nije imalo u biološkoj obitelji, znači osjećaj sigurnosti, sigurnu bazu ljubavi i zaštite. Biti emocionalno i fizički dostupni, znati odgovoriti na dječje potrebe i biti dobar primjer, tj. uzor djetetu, te pružiti dobro vodstvo. Udomitelji trebaju osigurati primjeran smještaj, odjeću, obuću, razvijati djeci radne navike, poticati ih na izvršavanje školskih obaveza i moraju omogućiti, tj. poticati susrete s biološkim roditeljima sukladno najboljem interesu djeteta. Jako važna stvar za one koji bi se odlučili na udomiteljstvo je da odgojne metode koje primjenjuju s biološkom djecom ne će funkcionirati s djecom koja su prošla traumatska iskustva. Potrebna je skrb utemeljena na znanjima o traumi. Oni moraju biti pripremljeni za brigu o traumatiziranom djetetu.

Sva djeca koja su izdvojena iz obitelji iskusila su neobičan stres. To je traumatski događaj za svako dijete. Odvajanje od biološke obitelji, još ako su slučajno izdvojeni od braće i sestara, to su dva traumatska događaja. Prekid u roditeljstvu izazvan gubitkom brige je ugrožavajuće za daljnji razvoj. Nagli prekidi pridonose osjećaju potpunog gubitka kontrole u djetetovu životu. Sve što se djetetu događa traumatizira dijete i otežava vezivanje uz novu obitelj. Djeca u svoje nove domove sa sobom nose i svoje traume, i prije izdvajanja i pri samom izdvajanju. Ni jedno dijete ne nosi samo sebe u udomitelja, nosi sva iskustva i prošlost. Donosi svu svoju prtljagu, teret i traumu. Udomitelji toga trebaju biti svjesni, tj. ohrabriti dijete da unese što više sebe u tu obitelj. Moraju prihvatiti prošlost. I treba imati na umu da će se navike i ponašanje djeteta poboljšati. Djeca donose sa sobom i nešto što nije lijepo, ali uz dobar uzor, i te navike se poboljšavaju.

Vrijeme prilagodbe ovisi o dobi djeteta, iskustvu djeteta prije izdvajanja i naravno o tome koliko je razvilo privrženost s članovima obitelji. Što je privrženost veća, to je prilagođavanje teže. Mlada djeca teško se prilagođavaju i doživljavaju veliki gubitak. Međutim, trauma premještaja može se malo ublažiti ako se planira premještaj. Kad je žuran, dijete se ne može pripremiti. Dijete se zapravo boji nepoznatog i treba mu olakšati razgovorom i pripremiti ga. Može se pomoći fotografijama, opisom obitelji i slično.
Djetetu se mora dopustiti da izražava svoje osjećaje, bio to osjećaj ljutnje, krivnje, tuge, agresivnosti. Djetetu treba pomoći raznim tehnikama, bilo kreativnim, bilo razgovorom, i treba izbjegavati umanjivanje boli i osjećaja. Što više ih trebaju izražavati.

Za svako dijete treba se procijeniti kakav kontakt treba imati sa svojom obitelji, moraju biti u interesu djeteta. Toj djeci bolniji je gubitak braće i sestara nego samih roditelja. Zakon o udomiteljstvu predviđa da se braća i sestre smještaju skupa, a ne odvojeno. U sustavu socijalne skrbi znamo da i zlostavljana djeca pate za svojim roditeljima.

Djeca koja su izložena udomiteljskim obiteljima dovedena su u različite situacije koje ih dovedu do ovakve situacije. Oni se izdvajaju ako su životno ugrožena ili im je ugroženo zdravlje, znači može biti zlostavljanje, zanemarivanje osnovnih potreba. U slučaju da djeca imaju mentalne bolesti ili ovisnosti, također se izdvajaju. Ugrožavajući stambeni uvjeti i napuštanje u rodilištu također su razlozi za izdvajanje. Više kriterija bude ispunjeno kad se djeca izdvajaju iz obitelji.

Kad dijete napušta udomiteljsku obitelj, treba ga najprije pripremiti na to. Dakle, i to za njih može biti trauma, iako se vraćaju biološkoj obitelji. Kad odlaze u posvojiteljsku obitelj, treba pružiti podršku udomiteljima, djeci i posvojiteljima. Proces prilagodbe može varirati ovisno o dobi djeteta.

Sukladno odredbama Obiteljskog zakona, nema prepreke da udomitelji mogu postati posvojitelji. Moraju proći edukaciju i imati sve uvjete. Iz perspektive djeteta, posvojenje se zasniva na osnovi interesa djeteta. Osobno se zalažem da udomitelji mogu posvojiti dijete jer je to najbolje za samu djecu, sprječavaju se nove traume.

Svako dijete treba individualnu procjenu i treba što ranije zaštititi dijete. U posljednje vrijeme ojačava se biološka obitelj kako bi preuzela brigu o djeci jer se procjenjuje obitelj. Ako je dijete dugo u alternativnoj skrbi, preporučuje se da dijete tu ostane jer je već naviknuto. Kad se posvojenje jednom zaključi, to je neraskidiv odnos srodstva. Djetetu je zbunjujuće kad ima dvije mame: udomiteljicu i biološku majku. Problem se stvara kada ide k posvojitelju i onda dolazi i treća mama", objasnila je.
 

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.