Mogu sve!

Razne životne tragedije mogu nam promijeniti život iz temelja, posebice ako zadiru u naš fizički integritet. Fizički invaliditet često je u korelaciji sa psihičkim stanjem koje biva narušeno jer se osoba susrela s novom, nimalo ugodnom situacijom. Neki se s novonastalim stanjem lakše nose, drugi pak teže, pa i do te mjere da pomišljaju na suicid. I Robert je u jednom trenutku života pomišljao dići ruku na sebe i odustati od borbe, ali je ipak smogao snage da prebrodi tešku situaciju u kojoj se našao.

U dobi od 24 godine Robert je bio sasvim običan mladić – veseo i radišan, izlazio je s prijateljima, zabavljao se i igrao mali nogomet. Njegov život iz temelja se promijenio jedne ljetne večeri kada se vraćao iz izlaska. Volio je motore i brzu vožnju, ali te noći vozio je ipak prebrzo.

„Bio sam s nekolicinom prijatelja u jednom kafiću, popio sam dva piva i negdje oko 23 sata odlučio sam krenuti kući. Upravo je počela padati ljetna kiša. Znao sam da će cesta biti skliska poput sapuna, ali bio sam samouvjeren i vjerovao u svoje vozačke sposobnosti. Sve je bilo dobro, krenuo sam, vozio, nije bilo problema. Dvije ulice prije dolaska u stan uletio sam suviše brzo u zavoj, proklizao i lijevom se stranom motora zabio u rasvjetni stup. Slomio sam nogu na više mjesta i gotovo iskrvario dok nije hitna pomoć došla po mene. U bolnici su se više od 4 sata borili za moj život, a kako bi me spasili, morali su mi amputirati nogu iznad koljena...“

Robert svjedoči kako mu se čitav život srušio nakon što je došao k sebi i vidio u kakvom se stanju nalazi. Nije mu bilo drago što je preživio, radije je htio umrijeti nego živjeti bez noge.

„Kako ću trčati? Kako ću igrati nogomet? Odrastao sam s loptom, a sad nemam nogu. Užas. Htio sam dići ruku na sebe, bio sam u jako lošem stanju. Otac je bio uz mene, prijatelji...ali njihova podrška kao da mi nije bila dovoljna. Imao sam osjećaj da me samo žale i da me svojim nerealnim željama žele samo utješiti... Bio je to jedan mračan period moga života.“

Robert je upao u depresiju, a istovremeno odbijao pomoć psihijatra koji mu je prepisao antidepresivne lijekove. U to vrijeme imao je i djevojku s kojom je želio prekinuti vezu radi svog stanja.

„Što ću ti ja? Vidi kakav sam! Bolje nađi nekog drugog umjesto mene bogalja“, tako je govorio Robert. Ali djevojka ga nije napustila, već je ostala uz njega i nastojala mu pružiti svu moguću podršku. Od Roberta nisu odustali ni prijatelji, a ni otac. Na kraju je, kako sam kaže i on sam „došao k sebi“ i odlučio boriti se. 

„Uvidio sam koliko me drugi zaista vole i koliko im je stalo do mene, više nego što je meni bilo stalo do mene samoga. I to mi je dalo nadljudsku snagu da se borim i da krenem dalje. Rekao sam samom sebi: 'Mogu sve!'

Robert danas ima 36 godina, oženjen je i ima troje djece. Hoda i trči uz pomoć proteze. Uživa u životu, a u slobodno vrijeme crta stripove.

„Od malena sam volio čitati stripove, a sada sam počeo stvarati vlastite. Možda nikada ne bih otkrio da imam taj talent da mi se nije dogodila nesreća. A možda sam kompenzirao crtanje s vožnjom motora, he he, na njega više nisam sjeo, radije se držim automobila“, posvjedočio je Robert.
 

*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike ''Vrijediš više'' jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.