Naučiti se strpljenju

Znate li za onu izreku: “Put do pakla popločen je dobrim namjerama”? Možemo ju svrstati u kontekst naše težnje da pošto-poto učinimo neko dobro djelo, a da pri tom ne vodimo računa o drugima, o potrebama drugih i o svim posljedicama koje će iz toga proizići. Drugim riječima, činimo neko djelo radi djela samoga, a ne radi osobe kojoj je to djelo potrebno. I tako ono što je trebalo uroditi dobrim plodovima jednostavno uništavamo zbog svoje svojeglavosti, nepromišljenosti ili brzopletosti.

Kao i u mnogo situacija u životu, tako i u ophođenju s osobama s invaliditetom treba biti strpljiv. Ništa ne nastaje preko noći, govorili mi o kući ili građenju prijateljstva, već svemu trebamo dati vremena, baš kao i sjemenu da nikne, pa da iz njega nastane stabljika i na kraju plod. 

Zadržimo se sada konkretno samo na osobama s invaliditetom. Koje su njihove potrebe? S kojim se izazovima i predrasudama svakodnevno susreću? Što ih tišti i žalosti? Što im pričinja radost? Mogli bismo ovdje još postavljati mnoga pitanja, ali jedno je sigurno – prepoznati potrebe drugih znači razumjeti druge. Moramo obuti tuđe cipele, staviti se u tuđu životnu situaciju i u kontekst njihova problema. Nezahvalno je (ali može biti i opasno) drugima davati savjete a da nismo upoznati s njihovom situacijom. Kako reagirati i što učiniti ako ne znamo što je drugome potrebno? Ovo pitanje trebali bismo si uvijek postaviti prije nego što se odlučimo za konkretno djelovanje.

Vratimo se sada na termin iz naslova, strpljenje. Osobno, trebalo mi je mnogo strpljenja pri pisanju članaka i u razgovorima s osobama s invaliditetom. Odmah uz strpljenje svrstao bih razumijevanje. Strpljenje mi je prije svega bilo potrebno jer sam morao, prvo, saslušati njihovu životnu priču, drugo, čuti što mi zapravo govore, treće, razumjeti ih, a kako bih to mogao, morao sam se staviti u “njihovu kožu”. I nije bilo lako, ali puno sam toga naučio. Nisam naučio samo o njima, nego i o sebi. Shvatio sam koliko sam zapravo često nestrpljiv i brzoplet. S druge strane, učio sam se, korak po korak, strpljenju. 

I to je još jedno bogatstvo koje možemo primiti kad se družimo s osobama s invaliditetom. Mnoge od tih osoba su, zbog svoga stanja, usporene, sve rade polako, nama se čini presporo jer smo naučili sve brzo dobiti. Tražimo neka instantna rješenja i postali smo nestrpljivi te želimo sve sada i odmah. Nasuprot tome, bogatstvo je poznavati barem jednu osobu s invaliditetom, jer ona nas može naučiti strpljenju, a strpljenje nam je potrebno u svemu. 

*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.