"Nikoga nema da mi pomogne"

Svaka je osoba subjekt i nositelj temeljnih ljudskih prava koja, uz neotuđivo ljudsko dostojanstvo, čuvaju njezin integritet. Ne smijemo smetnuti s uma kako se ljudska prava nerijetko ne poštuju, a ljudsko se dostojanstvo gazi. To je slučaj i u ovoj priči mlade samohrane majke, koju ćemo, iz poštovanja i zaštite identiteta, nazvati Marija.

Kada ste prvi put doživjeli da je Vaše dostojanstvo ugroženo, a Vaša prava narušena?
Bilo je to nedugo nakon smrti moga supruga, koji je poginuo u prometnoj nesreći. Ostala sam praktički sama s našom dvogodišnjom kćerkom. Ostali su nam krediti koje smo podigli zbog obnove i kupovine kuće. Nekako smo uspijevali sve podmiriti dok je suprug radio, a ja bila na porodiljnom. Kasnije se sve promijenilo. Poslodavac koji je inače bio grub prema zaposlenicima, posebnu netrpeljivost pokazivao je prema ženama. Nije imao sluha ni za period mog porodiljnog. Već sam tada mislila da će me otpustiti. Nije, nasreću ili nažalost, sada je teško reći. Dug banci morao se podmiriti, ja sam se vratila na posao, trudila se koliko sam mogla. Jasno je da mi je trebalo malo prilagodbe nakon povratka s porodiljnog. Šef to nije razumio.

Kako je izgledao Vaš povratak na posao? 
Morala sam raditi sve što mi se kaže, bez prigovora. Bilo je naporno. Kolege su mi puno pomogli, ali nitko se nije želio suprotstaviti šefu i zamjeriti mu se na bilo koji način. Znate, boje se ljudi za posao. Ja sam se trudila obaviti sve, šutjela sam i podnosila.

Tko se brinuo za Vašu kćer dok ste bili na poslu?
Moja mama. Ali, žena je već u godinama, ne može sve. Ne može ona zamijeniti majku. A znate kako su mala djeca osjetljiva i često bolesna. Bio mi je problem odlaziti na bolovanja. Šef bi uvijek gunđao, a meni bi plaća bila manja. Kredite je trebalo vratiti, otkud novca?

Morali ste s jedne strane uskladiti poslovni i privatni život, što nije nimalo lako. Spomenuli ste kako šef nije imao razumijevanja za Vas, štoviše, da je bio grub.
Da, bio je grub, ali na riječima, ne fizički. Znao je gubiti kontrolu i izderavati se na zaposlenike. Tijekom jednog sastanka totalno mu je puknuo film i krenuo je redom sve vrijeđati. Rekao mi je da počnem raditi ili neka otiđem. "S vama ženama stalno neki problemi. Te bolovanja, te porodiljni. Odlučite se – ili obitelj ili posao – ugledajte se na nas muške. Mi šutimo i radimo. Dosta je bilo zabušavanja! Marija, ako sutra ne dođete na posao, ne morate se više ni vraćati!" Eto, to mi je rekao.

Kako ste se osjećali nakon tih njegovih riječi? Pred svima Vas je izravno verbalno napao, da se tako izrazim.
Sram. Strah. Neizvjesnost. Osjećate se napušteno od svih. Ostali sa sastanka samo šute pognute glave. Poneki čak odobravaju ovakve njegove riječi. Osjećate se bespomoćno. Kroz glavu mi je prolazila misao: "Nikoga nema da mi pomogne". Stanje totalne paralize.

Zasigurno je bolno prisjećati se svega toga. Međutim, to razdoblje je iza Vas, sada imate novi posao i poslodavca koji razumije Vaše potrebe.
Bogu hvala, novi šef je odličan. Nije bila laka odluka napustiti prijašnji posao, ali smogla sam snage uz pomoć svoje najbolje prijateljice. Bivšem šefu oprostila sam sve, on je samo čovjek, ali neke stvari koje je izgovorio meni u lice, ostaju zauvijek u lošem sjećanju. Čula sam da je imao loše odnose sa ženom, kasnije mu se brak raspao. Vjerojatno je to utjecalo na njegov odnos prema zaposlenicama. Ali da, danas sretna odlazim na posao.

U ovom kratkom razgovoru jasno su vidljive sve negativne pojave vezane uz nepoštivanje ljudskih prava i dostojanstva. Kao i u ovom primjeru, najčešće su mete oni najslabiji među nama – samohrane majke s djecom. 

Osviješteni ovim primjerom koji ima sretan kraj, otvorimo svoje oči za one u potrebi. Oni su posvuda oko nas. Recimo odlučno stop nasilju (fizičkom, psihičkom i verbalnom), stop mobingu, nepoštovanju i iskorištavanju. Recimo da jednakosti, slobodi i različitosti.

*Cilj otvaranja naše nove rubrike „Različiti. Svoji. Jednaki“ jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.