Osobe s invaliditetom i sakrament svećeništva (Svetog reda)

Kad govorimo o sakramentu Svetog reda i konkretno o svećenicima, valja istaknuti kako svećeništvo predstavlja Božji poziv na koji čovjek odgovara u svojoj slobodi. Ono je također i poslanje, jer svaki je svećenik učitelj, liječnik, sudac i otac povjerenim mu vjernicima. On je sve ostavio kako bi bio slobodan od svega i bio tu za narod. Stoga odmah odbacimo ideju svećeništva kao nekog prava, jer ono to nipošto nije.

U Zakoniku kanonskog prava piše: 

•    Neka poglavari s budnom pažnjom primaju samo one koji su zdravi i koji imaju traženu dob, prikladne sposobnosti i dovoljne osobine zrelosti da prihvate život koji je vlastit ustanovi; zdravlje, sposobnosti i zrelost neka se provjere s pomoću, ako je potrebno, i stručnjaka (kan. 642).
•    Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji, vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime (kan. 1029).

Razmišljajući o pitanju ređenja osoba s invaliditetom, nedavno sam vodio iscrpan razgovor s dugogodišnjim prijateljem svećenikom. Moje pitanje potaklo je župnika da dobro promisli o svim svojim obvezama i zadaćama koje ima. Na kraju smo zaključili kako bi sakrament Svetog reda mogla primiti osoba s invaliditetom, ali pod određenim uvjetima: ovisno o vrsti i stupnju invaliditeta, mogla bi biti dio neke redovničke zajednice, dok je samostalno upravljanje župom gotovo isključeno. Nismo uspjeli pronaći informaciju postoji li u Republici Hrvatskoj jedna osoba s invaliditetom koja je postala svećenikom, a u svijetu je ta praksa također vrlo rijetka.

Međutim, razvoj tehnologije možda će u budućnosti ponuditi neke druge odgovore na ova pitanja. Ostaje nam dobro razmotriti i prosuditi psihičko zdravlje svakog kandidata za sakrament Svetog reda, jer za to će vjerojatno proći puno više vremena nego kad govorimo o nekom fizičkom nedostatku osobe koje robotika već sada vrlo uspješno otklanja. Ako se usmjerimo samo na ovaj fizički dio, svaki svećenik mora biti mobilan i sposoban dolaziti drugima, ići među ljude i donositi im Krista. Ovdje ubrajamo pohode domovima, blagoslove, bolesničko pomazanje, nošenje pričesti i slično. Upravo zbog svih ovih razloga svećenik ne može biti svatko, jer svećeništvo nije posao kao svaki drugi, već (ponovno to ističemo) poziv.