Ponos Hrvatske – priča o Antei Katić

Antea Katić, magistra farmacije i majka petero djece, dobitnica je prestižne nagrade "Ponos Hrvatske". U svojoj iskrenoj ispovijesti s nama je podijelila kako nas životne teškoće mogu učiniti boljim ljudima. Kao mlada djevojka, Antea je doživjela strašnu nesreću u kojoj je izgubila ruku i nogu. Od osobe koja je svakodnevno pomagala drugima, odjednom je postala netko kome je pomoć bila potrebna. No, unatoč tragediji, njezin vedar duh ostao je neslomljen, a srce otvoreno Božjim čudima. Božjom milošću, Antea je nagrađena divnim suprugom i predivnom djecom. Njezino svjedočanstvo o služenju i vjeri svjedoči o tome da je Bog živ te kako križ može voditi do uskrsnuća.

"Bog me je oblikovao, učinio ono što je bilo nužno u mom životu za daljnji napredak na putu prema vječnosti. Znamo da je Isus rekao: 'Tko želi ići za mnom, nek uzme križ i ide za mnom'. Kako sam imala 20 godina i sve mi je išlo kao po špagi: divni roditelji, djetinjstvo, fakultet i sve ostalo, ali u svijesti sam imala to što nas Crkva uči da bez križa nema pravog vjernika. Svatko ima neki križ, ali razmišljala sam kada će se meni nešto dogoditi. Kad sam nastradala, tad sam razmišljala: 'Nemoguće je da sada umrem jer nisam imala križ'. To su prve misli nakon nesreće, bila sam svjesna da je to vjerojatno smrt", započela je svoje svjedočanstvo Antea.

U nastavku je detaljno opisala kako je uopće došlo do ove strašne nesreće.

"Dogodila se nesreća tako da me je lokomotiva pregazila kad sam za božićne praznike pošla doma. Tata me  je dočekao na stanici i išli smo po peronu prema automobilu. Jedna lokomotiva je pošla unatrag. Iz nje je stršila šipka koja me je povukla i srušila na tračnice, vidjela sam da kotači idu prema meni. Stisnula sam se uz rub perona i pregazilo mi je lijevu ruku i nogu. U duhovnom smislu, cijeli život mi je prošao pred očima u smislu milosti. Vjerovala sam prije toga u Boga, ali u dubini duše čučao je mali agnostik, jer sa sigurnošću nikad nisam mogla reći da ima Boga jer sam ipak znanstvenik. U trenutcima nesreće, dok život prolazi pred očima, otkrile su mi se milosti kako je Bog bio uz mene i bio nježan prema meni. To je bio odraz čiste ljubavi gdje sam shvatila da ga stvarno ima. U meni se zapalila velika ljubav prema Gospodinu, gdje sam rekla: 'Samo nek brzo završi i neka me ne boli'. Tu sam shvatila koliko je bitan duhovni svijet", prisjetila se Antea.

Ponosila se svojom raspoloživošću za druge, a bilo joj je teško i ponižavajuće prihvatiti da i ona sama treba pomoć. Svjedoči kako je to bio dug proces prihvaćanja, ali s vremenom je, kroz Riječ Gospodnju, shvatila da ne možemo biti samo milosrdni, već da treba biti i netko tko će primati to milosrđe. Govorila je i o strahovima i mučnim promišljanjima s kojim se susretala.

"Najveći strah mi je bio kako ću pronaći nekog poslije nesreće. Kad sam se probudila u bolnici prvi dan, prva misao mi je bila pitanje hoću li ikad ikoga naći. Mislila sam da ne ću. Na kraju sam se udala za onog dečka kojeg sam željela dok sam bila zdrava. To je za mene bio ogromni blagoslov. Bog je to tako uredio na divan način i prezahvalna sam mu zbog toga. Tada si nisam htjela dopustiti da se lako zaljubim, htjela sam biti sigurna da ne ću ostati povrijeđena. Jako je teško bilo jer znam da svoju manu ne mogu promijeniti. Ali nakon nekog vremena Bog je to posložio kako je trebalo biti. Koliko god nisam bila utučena kad sam nastradala, s prvim djetetom bilo je puno preispitivanja jer nisam znala hoću li moći to. Šok mi je bio koliko me to dijete zapravo treba. Lako mi je bilo kad sama o sebi brinem, za dijete je bilo nešto drugo. Mi se moramo oslanjati na Božju pomoć i mislim da Crkva mora prihvatiti osobe s invaliditetom kao primjer kako živjeti s križem. Nisu važna mišljenja drugih ljudi, važno je Božje mišljenje. Kad smo u ispravnom odnosu s Njim, ne trebamo se opterećivati drugim stvarima jer nas samo Bog i odnos s Njim vodi u raj", zaključila je svoje dirljivo i snažno svjedočanstvo Antea Katić.

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.