Posebna kategorija osoba s invaliditetom: beskućnici

Beskućnici ulaze u izuzetno ranjivu populaciju koja se često suočava s brojnim psihičkim i zdravstvenim problemima. Život na ulici, nedostatak sigurnog smještaja, neimaština, glad i izloženost raznim bolestima mogu imati ozbiljan utjecaj na njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Kad tomu još pridodamo invaliditet (fizički ili psihički), uviđamo kako se radi o posebnoj kategoriji ljudi kojima je potrebna naša nježnost, blizina i potpora. Kako možemo najbolje razumjeti njihove potrebe, boli, patnje i probleme? To je moguće samo ako se stavimo u njihovu kožu. Upravo to učinio je Gabrijel, mladić iz Hrvatske koji je nekoliko mjeseci proveo u misijama u Rimu i tamo provodio vrijeme s beskućnicima. Obavili smo kratak razgovor s njim.

Koji je bio točno tvoj zadatak? Možeš li nam malo približiti što ste radili u Rimu?

– Jedna od naših glavnih misija bila je provoditi vrijeme s beskućnicima na ulici. Željeli smo se poistovjetiti s njima, gledati svijet njihovim očima. Sa sobom nismo nosili ništa, a pazili smo i da uvijek imamo staru odjeću, kako se ljudi koje smo susretali ne bi osjećali manje vrijednima. U tu vrstu misija išli smo uvijek u paru, po dvoje. Budući da sa sobom nismo imali ništa materijalno, jedino što smo mogli darovati beskućnicima bilo je naše vrijeme. Smatram da je upravo to ono najdragocjenije što imamo – vrijeme za druge, za bližnje.

Kakve ste sve ljude susretali na ulicama?

– Rekao bih kako smo podjednako susretali žene i muškarce. Bilo je tu raznih dobnih skupina, većinom (po mojoj procjeni) 40+ godina. Gotove sve osobe patile su od raznih psihičkih problema. Tu bih prvenstveno naveo anksiozne poremećaje, depresiju, PTSP, bipolarni poremećaj i shizofreniju. Bilo je i mnogo osoba s fizičkim invaliditetom, štoviše, mnoge od njih upravo je invalidnost onemogućila u ostvarenju normalnog života, zbog čega i jesu završili na ulici.

Kako ste im pristupali? Jesu li vam vjerovali?

– Teško, jako teško. Uvijek je to bio mukotrpan i dug proces. Pristupali smo im (bio sam u paru s jednom Egipćankom) postepeno, dan po dan, sve dok nisu stekli barem malo povjerenja u nas. Posebno je bilo teško zadobiti povjerenje onih koji su patili od psihičkih poremećaja, što je razumljivo jer su doživjeli razne brodolome tijekom života i to je na njih ostavilo velike traume.

Što ste naučili u druženju s njima? Imate li osjećaj da ste im pomogli?

– Sigurno je druženje s beskućnicima pomoglo nama osobno. U svoje ime mogu reći kako sam puno toga naučio. Prije svega, u pamet sam si dozvao neizbrisivu istinu kako smo svi ljudi s istim dostojanstvom. Naučio sam više cijeniti ono što imam, a naročito svoje zdravlje i prijatelje koji su uz mene. Život u neizvjesnosti beskućništva užasno je težak život. Ti ljudi najčešće nemaju nikoga s kime bi iole porazgovarali, s kime bi podijelili svoje strahove, nadanja, sreću i tugu. Nemaju nikoga tko bi im pomogao da se odvezu kolicima (ako ih imaju) na neko drugo mjesto. Ljudi većinom prolaze pored njih kao da ih nema. Sve to bilo mi je tužno gledati, a dobru dozu odbačenosti od svih mogao sam osjetiti dok sam sjedio pokraj jedne žene španjolskog porijekla. Ljudi su samo prolazili pokraj nas, a mnogi su s gnjušanjem ili pak čuđenjem gledali zašto dvoje mladih ljudi (koji na prvu ne izgledaju kao siromasi) sjede s beskućnikom… Da, bilo je tu zaista raznih tužnih životnih priča.

Za kraj, kako bismo, kao društvo, mogli pomoći takvim osobama?

– Trebali bismo svakako o problemu beskućništva više govoriti u javnosti. Smatram da u medijima nedovoljno govorimo i o osobama s invaliditetom, a ovo je puno osjetljivija kategorija ljudi. Potrebno je senzibilizirati javnost za potrebe onih koji žive u našem okruženju. Biti beskućnik nešto je užasno i svatko od nas može se u jednom trenutku naći u takvoj situaciji. Možemo već sutra završiti na ulici, a da smo danas potpuno zdravi i sposobni za rad.

*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike ''Vrijediš više'' jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.