Samostalnost osoba s invaliditetom i potreba za podrškom

U ovom tekstu pokušat ćemo istražiti koliko su zapravo samostalne osobe s invaliditetom, a koliko im je zaista potrebna naša pomoć. Ponekad (iako možda toga nismo ni svjesni) naša im pomoć zapravo može odmoći. Samostalnost osoba s invaliditetom tako je postala tema koja izaziva sve veću pažnju u društvu, osobito u svjetlu njihove težnje za autonomijom. Samostalnost ne znači isključivo neovisnost u praktičnim aspektima života, već i mogućnost donošenja odluka koje oblikuju svakodnevicu i osobne ciljeve. Na temelju istraživanja i prakse, jasno je kako mnoge osobe s invaliditetom uspijevaju očuvati ili razvijati osobnu autonomiju kada su podržane na adekvatan način. Međutim, problem nastaje kada podrška prelazi granicu i postane prepreka njihovom razvoju.

Autonomija osoba s invaliditetom često je usko povezana s konceptom "relacijske autonomije". To znači da se njihova neovisnost ne razvija izolirano, već u kontekstu međusobnih odnosa i podrške drugih ljudi. Prema istraživanju provedenom među osobama s intelektualnim poteškoćama na Islandu, ključ za podršku leži u omogućavanju izbora i uvažavanju njihovih odluka. Na primjer, davanje izbora u svakodnevnim situacijama, poput planiranja aktivnosti, značajno doprinosi osjećaju kontrole nad vlastitim životom​. I to je itekako važno - osjećati da imaš kontrolu nad ponekim aspektom života, da si korisna osoba društva u kojem živiš.

Ipak, pretjerana podrška, kao što smo naveli na početku teksta, može biti štetna. Kada okolina, uključujući članove obitelji i profesionalne skrbnike, u potpunosti preuzme donošenje odluka, osobe s invaliditetom gube priliku za razvoj i afirmaciju svojih sposobnosti. Primjerice, rutinske aktivnosti poput pripreme obroka ili upravljanja financijama često se automatizmom povjeravaju bliskim osobama (ili pomoćnicima), iako bi uz adekvatnu edukaciju i podršku osobe s invaliditetom mogle djelomično ili u potpunosti upravljati tim aspektima života​.

Konkretno, balansiranje između podrške i autonomije zahtijeva individualiziran pristup. Razlike u vrsti i stupnju invaliditeta znače da ono što je korisno za jednu osobu možda neće biti primjenjivo na drugu. Istraživanja pokazuju da je (već toliko puta navedeno i citirano) inkluzivno okruženje ključno. Pristup odgovarajućim pomagalima, tehnologiji i edukaciji tako može značajno unaprijediti kvalitetu života i omogućiti veću samostalnost​ svakoj osobi s invaliditetom.

Zaključno valja reći kako osobe s invaliditetom imaju pravo na autonomiju i samostalnost, ali kako bi to ostvarile, potrebno je pažljivo oblikovati podršku (i poticajnu okolinu) koja neće "gušiti" njihov razvoj. Umjesto pretjeranog nametanja pomoći, ključ je u stvaranju uvjeta gdje osobe s invaliditetom, uz odgovarajuću podršku, mogu preuzeti kontrolu nad svojim životima. Društvo ima odgovornost ne samo pružiti pomoć, već i educirati se o tome kada je vrijeme stati i omogućiti im da osobe s invaliditetom same preuzmu inicijativu. Poštivanje njihovih prava na izbor nije samo moralna obveza, već i preduvjet za punopravno sudjelovanje u društvu. Stoga, što god činili, nikada ne smijemo izgubiti onu temeljnu misao vodilju: svaka je osoba jednako vrijedna i posjeduje neotuđivo dostojanstvo.

*Glavni cilj otvaranja naše rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.