„Smogli smo snage za dalje“
Donosimo svjedočanstvo bračnog para koji je zajedničkim snagama nadišao tugu zbog gubitka djeteta.
Spontani pobačaj, odnosno nenamjerni gubitak fetusa prije 20. tjedna trudnoće, predstavlja emocionalno izazovno i traumatično iskustvo za mnoge majke. Znanstvena istraživanja pokazuju da se majke suočavaju s različitim psihološkim reakcijama koje uključuju tugu, depresiju, anksioznost i osjećaj krivnje zbog gubitka djeteta. Ove reakcije mogu varirati u intenzitetu i trajanju, ovisno o svakoj osobi i podršci koju osoba dobiva, prvenstveno od svog partnera a onda i okoline. S čime se sve majke susreću uslijed spontanog pobačaja i što proživljavaju, najbolje znaju one same. Razumljivo je da mnoge od njih ne žele govoriti o tome jer samo prisjećanje iznova otvara nezaliječene rane. One rijetke, koje su smogle snage i progovorile o gubitku djeteta, mogu biti putokaz utjehe i nade svim onim majkama koje su upale u stanje duboke tuge ili čak depresije.
Silvia (ovo nije njeno pravo ime) je doživjela intenzivno traumatično iskustvo nakon spontanog pobačaja. Bila je to njezina druga trudnoća koja je u početku (činilo se) bila sasvim u redu. U tom period, Silvia je imala djevojčicu staru pet godina.
“Trpjela sam snažne bolove, suprug me odvezao na hitnu i ubrzo nakon toga - spontani. Bila sam u 9. tjednu trudnoće. Što reći? Šok, nevjerica…nisam mogla to prihvatiti. Toliko smo se veselili toj trudnoći jer smo već ranije pokušavali ostati trudni s drugim djetetom, ali nije išlo”, ispričala nam je.
Silvia je tada imala 36 godina i po medicinskom kontekstu smatrana je starijom trudnicom a njezina trudnoća ulazila je u sferu rizične. U tu skupinu obično ulaze sve trudnice starije od 35 godina.
“Jedan period osjećala sam krivnju. I ne samo ja - ni mom suprugu nije bilo lako. Nekako smo zajedno prolazili kroz svu tu tugu. Pored krivnje, bila je prisutna i intenzivna praznina. Doslovno to. Nedostajalo je nešto između nas, naš mali anđeo napustio nas je prije nego što je ugledao svjetlo dana. Opet, nismo se smjeli prepustiti stanju tuge. Suprug me bodrio. Govorio je kako će sve biti dobro, da ćemo uz Božju pomoć opet ostati trudni.”
Velika inspiracija da se trgnu iz stanja žalovanja supružnicima je svakako bila njihova kćer. Zbog nje su trebali, priča Silvia, biti jaki. Nisu željeli i svoju djevojčicu uvući u pomalo depresivno stanje. U svemu im je od velike pomoći bila i zajednička molitva krunice.
“Vjernici smo, ali smo nekako zapostavili segment zajedničke molitve. I taj gubitak nas je opet privukao Gospi. Ponovno je u našoj obitelji zaživjela molitva krunice. Zajedno smo, uz Božju pomoć, smogli snage za dalje”, posvjedočila je Silvia.
*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.
