Štiti li nas hrvatski zakon od diskriminacije?

Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen 2008. godine, predstavlja jedan od ključnih pravnih okvira u Republici Hrvatskoj za zaštitu ljudskih prava i promicanje jednakosti. Ovaj zakon definira diskriminaciju kao svako stavljanje u nepovoljniji položaj osobe na temelju rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog stanja, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Analiza zakona pokazuje da se on učinkovito bavi prevencijom i sankcioniranjem diskriminacije kroz različite aspekte društvenog života. U nastavku ćemo navesti tri primjera pomoću kojih ćemo pobliže pojasniti neke segmente zakona o kojem govorimo.

Prvi primjer koji podupire teze iz Zakona o suzbijanju diskriminacije odnosi se na slučaj diskriminacije na temelju nacionalne pripadnosti. Godine 2015., Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske donio je presudu u korist romske obitelji koja je bila diskriminirana prilikom traženja zaposlenja. Poslodavac je odbio zaposliti članove obitelji zbog njihove etničke pripadnosti, čime je prekršio odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sud je naložio poslodavcu plaćanje odštete te je ovaj slučaj postao značajan presedan u borbi protiv etničke diskriminacije u Hrvatskoj.

Drugi primjer dolazi iz obrazovnog sektora, gdje je Zakon o suzbijanju diskriminacije primijenjen u slučajevima segregacije djece s invaliditetom. U nekoliko slučajeva, roditelji su tužili škole koje nisu osigurale adekvatne uvjete za inkluzivno obrazovanje njihove djece s invaliditetom. Prema zakonu, škole su obvezne prilagoditi svoje programe i infrastrukturu kako bi osigurale ravnopravno sudjelovanje svih učenika. Presude u korist roditelja rezultirale su poboljšanjem uvjeta u školama i podizanjem svijesti o pravima djece s invaliditetom na jednak pristup obrazovanju.

Treći primjer se odnosi na suzbijanje diskriminacije temeljem spolne orijentacije. U jednom poznatom slučaju iz 2017. godine, Zakon o suzbijanju diskriminacije korišten je za zaštitu prava LGBT osoba koje su bile izložene verbalnim napadima i prijetnjama na radnom mjestu. Sud je presudio da poslodavac nije adekvatno zaštitio zaposlenike i nije poduzeo potrebne mjere za sprječavanje diskriminacije, što je dovelo do značajne odštete za žrtve i uspostave strožih pravila unutar tvrtke za zaštitu od diskriminacije.

Ovi primjeri jasno pokazuju kako Zakon o suzbijanju diskriminacije (2008.) služi kao snažan alat za zaštitu prava pojedinaca i skupina koje su izložene različitim oblicima diskriminacije. Unatoč izazovima u provedbi, zakon pruža pravni okvir koji omogućava učinkovitu borbu protiv diskriminacije i promicanje ravnopravnosti u hrvatskom društvu. Na nama, kao aktivnim članovima društva, je da ovaj zakon ne ostane samo mrtvo slovo na papiru. Promicati dostojanstvo svake osobe, boriti se protiv nasilja i diskriminacije možemo u vlastitom mikrookruženju u kojem se nalazimo – počevši od vlastitog primjera.

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.