Uloga mirovnih misija na teritoriju RH

Hrvatska i Slovenija proglasile su neovisnost 25. lipnja 1991., no međunarodna je zajednica, s obzirom na stajalište da cijepanje velikih državnih zajednica nije u interesu ujedinjavanja Europe, tražila odgodu dok se ne vidi može li se Jugoslaviju spasiti od propasti. Ustanovljena je arbitražna komisija o Jugoslaviji, tzv. Badinterova komisija. Netom izvršena agresija JNA-e i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar te njegov pad doprinijeli su internacionalizaciji sukoba. Slike porušenog grada obišle su svijet. Zajedno s hrvatskim vojnim uspjesima međunarodno je priznanje Hrvatske kao samostalne zemlje postalo neodloživim, a napadač se ograničio na svoje „krajine“, istovremeno tražeći predah služeći se diplomatskim inicijativama. Dana 23. studenog potpisan je Ženevski sporazum koji nalaže bezuvjetni prekid vatre, a 12. prosinca službeno je iznesen prijedlog UN-a za uspostavu mira poznat kao Vanceov plan. Badinterova komisija zaključila je da se Jugoslavija pravno i činjenično raspala, čime je otvoren put međunarodnom priznanju država što su je tvorile odluče li se, shodno pravu na samoopredjeljenje, odvojiti od nje. Potonje se podrazumijeva u okviru postojećih granica republika, i njihove granice postaju međunarodnim granicama.

Dijelom i zbog svoje visoke kooperativnosti, Hrvatska je uvelike priznata već u siječnju 1992., a već u veljači počinje realizacija spomenutog prijedloga te tako u travnju na hrvatsko tlo dolazi UNPROFOR (United Nation Protection Forces), mirovna misija UN-a čiji su ciljevi nadzor od njih ustanovljenih zaštićenih područja (UNPA – United Nation Protected Areas) i područja pod kontrolom srpskih pobunjenika, a zatim provedba demilitarizacije tih područja kako bi se ona vratila pod hrvatsku vlast, pazeći cijelo vrijeme na zaštitu ljudskih prava. Međutim, već u startu čini se nekoliko grješaka, među kojima treba istaknuti pretpostavku da su napetosti u međuetničkim odnosima nastale zbog toga što su Srbima bila ugrožena ljudskih prava, a neuviđanje činjenice da je pobuna dio šire strategije za planove glede Hrvatske kao dijela tzv. Velike Srbije. U tom smislu Marrack Goulding, koordinator UNPROFOR-a, čini kardinalnu grješku tumačeći na svoju ruku zaštićena područja (UNPA) i tvrdnjom da mirovna misija ne će završiti sve do općenitog razrješenja jugoslavenske krize, čime proturječi Badinterovoj komisiji te tako posljedično učvršćuje pobunjene Srbe u njihovoj okupaciji hrvatskog teritorija, a trebao ju je privesti kraju. K tome, iako je glavno zapovjedništvo bilo u Zagrebu, za regionalno je središte UNPROFOR odabrao Sarajevo iako je svrha ustanovljenja misije bilo rješavanje problema u Hrvatskoj.

Mirovni plan nije predviđao da područja koja je kontrolirala JNA budu smatrana zaštićenim područjima, što nije odgovaralo pobunjenim Srbima, koji su i njih željeli uključiti te su tako nastala „ružičasta područja“. Iako je prema Vanceovu planu bilo predviđeno da ta područja u najkraćem roku budu demilitarizirana i vraćena Hrvatskoj, UNPROFOR je kontrolu nad njima prepustio vodstvu tzv. Republike Srpske Krajine u Kninu. K tome je smatrao Knin smatrao nadležnim za sve četiri zaštićene zone. Drugim riječima, opet protivno arbitražnoj komisiji, „mjesnim civilnim vlastima“ smatrao je ilegalne autoritete što su ih postavili pobunjenici te ih tako, iako doduše ne formalno, de facto priznao. Što se tiče situacije na terenu, često je za UNPROFOR bilo teško bolje reagirati, budući da su pobunjenici nastojali izazvati sukobe na rubovima UNPA te izvući tako UNPROFOR van, da se ne vidi što se zbiva unutar područja, gdje se u pravilu kršilo ljudska prava nesrpskog stanovništva, nerijetko i ono temeljno, na život.

Misija UNPROFOR-a svediva je pod dvije odrednice, naime ustupke srpskoj strani i brojne krive procjene na terenu. Primjer potonjega je pritisak da se, nakon što je u rujnu 1993. provedena akcija Medački džep, hrvatske snage povuku na početne položaje, čime se opet išlo na ruku pobunjenicima te je propuštena strateška prednost za rješenje situacije. UNPROFOR je dakako takve ustupke smatrao opravdanima jer je srpska strana odugovačila i uporno odbijala pregovore, pa ih se tako pokušavalo privoljeti na suradnju, no to nikako ne opravdava opetovano ponavljanje takvog scenarija, jer je postalo očiglednim kako je riječ o običnom iskorištavanju situacije. Tako su krajem 1992. ustvrdili kako u ostvarenju mandata nije postignut čak ni prvi korak; izraženo je duboko nezadovoljstvo dotadašnjim radom. Na koncu se tu misiju – oko čega danas vlada široki međunarodni konsenzus – smatra neuspjehom. Ipak, nastavila je postojati.

Eskalacija sukoba u BiH tijekom 1993. posve je redefinirala misiju. JNA je napustila Hrvatsku, no samo kako bi se angažirala za srpske ekspanzionističke ciljeve u BiH, dok je usput većinu oružja predala srpskim pobunjenicima, budući da ih je predala „mjesnoj civilnoj vlasti“.

Početkom 1995. međunarodna je zajednica predvođena veleposlanikom SAD-a u Hrvatskoj Peterom Galbraithom ponudila hrvatskim Srbima široku autonomiju s elementima državnosti, što je hrvatska strana uzela na razmatranje, a srpska taj prijedlog, Plan Z-4, nije htjela ni primiti. U travnju iste godine UNPROFOR postaje UNCRO (UN Confidence Restoration Operation), čija je zadaća nadzor nad međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske. Ta je misija u ostvarenju svojih ciljeva bila uspješnija, a uspješno provedenim vojnim akcijama tijekom 1995. srpski su pobunjenici, vidjevši da im se manevarski prostor drastično smanjio, postali suradljiviji. Posljednja mirovna misija na području Republike Hrvatske, UNTAES, koja se ticala mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja te joj je mandat trajao od 1995. do 1998., slučaj je koji se danas uzima kao uspješan primjer mirovnih misija.

Izvori:

Zvonimir Baletić, UNPROFOR in Croatia, u: Politička misao, 30 (1993.), no. 2, 85-100.

Ivan Radoš – Natko Martinčić Jerčić, Kronologija važnijih događaja u Republici Hrvatskoj od siječnja 1990. do 15. siječnja 1998. godine, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julija Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024.