Važno je govoriti

Promišljajući o prevenciji nasilja i njegovu suzbijanju, pitamo se koje korake poduzeti i kako djelovati. Jedno od nezaobilaznih pitanja glasi: kako senzibilizirati širu društvenu javnost da progovara o tim izrazito važnim temama? Kako prestati šutjeti i okretati glavu od tih gorućih problema koji izravno udaraju na integritet ljudske osobe? Ono što je svakako veoma važno jest – početi govoriti. Čini se lako, ali zapravo je složenije nego što se isprva čini. A trebamo itekako govoriti i, u tom smislu, djelovati na nekoliko razina. Ako primijetimo nasilje u svojoj okolini, dužni smo, kao pojedinci, jasno prokazati počinitelje i djelovati, pomoći potlačenome; dužni smo i neumorno ukazivati na problem nasilja oko nas te nuditi preventivna rješenja; na koncu, dužni smo pružiti svu moguću pomoć žrtvama nasilja, ohrabriti ih da progovore o onome što im se dogodilo, a sve u svrhu kako bi njihova priča ohrabrila druge, koji možda i godinama trpe nasilje, ali boje se o tome govoriti.

Oči u oči s nasiljem  
Jeste li kada u susjedstvu čuli svađu ili svjedočili agresivnom ponašanju nekog od supružnika? Jeste li kada susreli prvu susjedu i primjetili kako ima modricu ispod oka? U proučavanju teme nasilja, mogli smo se susresti s ljudima koji se, iako su potvrdno odgovorili na gore navedena pitanja, nisu htjeli ''miješati u tuđu intimu''. ''To je njihova privatna stvar'', govorili bi. No, može li uopće nasilje ući u kategoriju privatnog? Smatramo kako nasilje ne biva ograničeno nekim privatnim prostorom, već ga nadilazi, a svako nedjelovanje (u najmanju ruku da upozorimo na nasilje) može se, u većoj ili manjoj mjeri, poistovjetiti sa samim nasilnikom. Ako ne činimo ništa, očito je da toleriramo, štoviše, odobravamo nasilje, zar ne?

Upozoravati na nasilje uvijek i svugdje 
Svatko od nas svakodnevno može, u svom malom životnom okruženju, pomoću malih gesta činiti velike stvari. Već smo toliko puta naglasili kako se nasilje događa oko nas, ono je stalno prisutno u svim mogućim oblicima, stoga se ne smijemo umoriti od ukazivanja na njega. Pozvani smo, posebice kao vjernici, zajedno graditi kulturu mira.

Ohrabriti druge da govore
Osobna svjedočanstva snažan su mehanizam djelovanja. Ono autentično, osobno, nešto što je samo naše – to predstavlja svako svjedočanstvo. Putem svjedočanstva ohrabrujemo druge, s jedne strane žrtve da počnu govoriti, a s druge strane one koji primjećuju nasilje oko sebe, ali boje se ukazati na njega. 
 

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.