''Vjera mi je pomogla da podignem sina''

Razgovarali smo s Katarinom, samohranom majkom iz Zagreba. Suprug joj je iznenada preminuo i ostala je sama s 33 godine, kada je njezin sin imao svega dvije godine. 

''Sve se dogodilo iznenada.  Samo su mi javili iz bolnice da je suprug preminuo. Prvo je došao šok, a onda strah. Imala sam tisuću pitanja, kako ću odgajati svoje dijete i što dalje? Uslijedio je izrazito težak period u mome životu. Tada mi je majka bila najveći oslonac i pomagala mi je u svemu. Ali to nije dugo potrajalo jer se moja majka razboljela (dijagnosticiran joj je karcinom) i nakon dvije godine borbe s bolešću naposljetku je preminula. Tada mi se srušio cijeli svijet, nisam znala što dalje i kako dalje. Imala sam osjećaj kao da se gasim, nisam pronalazila radost života i bila sam u zaista groznom stanju. Zbog svih tih šokova nekoliko puta sam završila na hitnoj... Tada su počela moja lutanja i traganje za smislom života.''

Od besmisla života koji je bio ispunjen strahom, Katarina je pokušala pobjeći na razne načine, ali joj je samo vjera pomogla da ponovno ugleda svjetlo i upozna radost života.

''Stvari su se počele mijenjati na bolje kada sam otišla u Tabor i snažno zavapila Bogu. Njemu sam sve predala u ruke. Tada se i u meni sve počelo mijenjati – vjera mi je pomogla da podignem sina. Dobila sam jednu novu snagu i shvatila sam da je moj sin dar od Boga. I tako sam sama odgajala sina. Svi moji bili su u Dalmaciji, tako da sam se u Zagrebu brinula za sina. Posvijestila sam si gorku istinu da mi nitko ne će pomoći ako si ne pomognem sama, ako se sama ne pokrenem. A snagu mi je davalo i zajedništvo u molitvi koje sam dobila ulaskom u zajednicu Srce Isusovo, gdje sam i danas.''

Katarina i danas radosno svjedoči o svom obraćenju. Uvjerena je kako ju je Gospodin Isus Krist spasio i dao joj novi smisao života. Vjera ju je vodila u svakom periodu života. 

''Često sam radila i ujutro, i popodne i navečer, bilo je raznih smjena, ali sve sam nekako uspijevala organizirati. Imam osjećaj da smo mi žene, napose majke, sve multifunkcionalne. Moramo se organizirati jer drugačije ne ide. A sve je puno lakše ako vjeruješ!''

''Danas, četrnaest godina nakon gubitka muža, tek zadnjih godinu dana se polako otvaram za nešto novo (ako Bog da). Možda Gospodin pošalje nekog muškarca u moj život. Moj sin je već odrastao (krenuo je u srednju školu) i ovoga ljeta će prvi put raditi u sezoni. Jako sam ponosna na njega i svaki dan zahvaljujem Gospodinu što mi ga je darovao. Odgojila sam ga u vjeri i zajedno se molimo. Govorim mu kako imamo jednoga Oca ne nebesima koji pazi na nas i vidim da i njemu vjera puno znači u životu.''

Na kraju našeg razgovora, Katarina je uputila poruku podrške svim majkama, posebno samohranim.

''Samohranim majkama bih poručila da nikad nisu same. Žene, majke, niste same – Otac nebeski je uz vas i pazi na vas. Samo molite i vjerujte! Mi majke smo princeze, ali i ratnice. Moramo se uvijek boriti i ne odustati. Ne možemo sve same – ako zapne, tu je Isus'', zaključila je Katarina.

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.