Život majke udovice

Kad nas u životu pogodi nenadani gubitak drage i bliske osobe, životni brodolomi su neizbježni, posebice ako time još izgubimo i glavni oslonac u životu. To se upravo dogodilo Štefici iz okolice Požege koja je s nama odlučila podijeliti svoju životnu priču. Ona je, naime, već kao mlada majka, sa svega 29 godina, ostala bez muža koji je iznenada preminuo od posljedica srčanog udara. Iako nije imao većih zdravstvenih problema, jednoga jutra, nakon što je ispio kavu, na putu do automobila samo se srušio u smrtni san. Iza sebe je ostavio Šteficu i njihovu osmomjesečnu djevojčicu.

''To je za mene bio stravičan šok. Nisam se mogla pomiriti s time što se dogodilo. Nisam željela povjerovati da D. više nema. U jednom trenu srušio se čitav moj život'', ispričala nam je Štefica.

Sama priznaje kako je užasno bilo nastaviti život bez voljenog muža i vlastitim snagama podizati kćer. Ističe kako joj je puno pomogla vlastita majka, ali i kako joj je neizmjerno nedostajala pomoć muškarca.

''Njegovi roditelji su znali pripomoći, koliko su mogli, ali to nije bilo dovoljno. Ja sam jednostavno bila ovisna o svome mužu, a toga sam tek postala svjesna nakon što je preminuo. (...) On je za mene bio veliki oslonac u životu. Ja sam oduvijek bila nekako plaha i povučena, a on je bio sve kontra. I kada smo ušli u brak, stalno se trudio da mi uljepša svaki trenutak života, a ja sam bila često previše pasivna. I onda se dogodila ta tragedija. Što ću sad? Kako dalje? Pitala sam se svakoga dana. Morala sam dalje zbog svoje kćeri, ljubav prema njoj me je nosila.''

Osim ljubavi prema kćeri, Šteficu je ovaj zemaljski gubitak više prebližio vjeri i Bogu. Danas, pet godina nakon proživljenog gubitka, očima vjere sve životne događaje jasnije i drukčije vidi.

''Bog mi je na prvome mjestu. Bog i moja malena. A znam da nas D. promatra s neba i pazi na nas. Mi žene trebamo muškarce, ali trebaju i oni nas. Ne vjerujem u ovaj današnji feminizam koji promovira sretnu ženu bez muškarca. Ako je Bog stvorio muško i žensko i odredio da se uzajamno nadopunjuju, onda tako i treba biti. Ja sam na vlastitom primjeru okusila prazninu života bez muškarca. A znam da i moja malena treba oca. Još mi srce nije ozdravilo pa da mogu nekog drugog imati, ali možda jednog dana i to Gospodin promijeni'', ispričala nam je Štefica.

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.