Kolumne

Vlast je odraz biračke volje naroda. Zašto su ljudi uzdrmani svojim odrazom, svojim izborom – kojeg su učinili, ili su, svojom neaktivnošću, dopustili da ga drugi za njih učini?

Je li vas kad u vlastitom preispitivanju (EURO bi mogao biti poticaj za to) uznemirilo pitanje, jesam li i koliko strastveni igrač Evanđelja, vatreni zajedničar Crkve?

U sklopu vjerničko-domoljubnog projekta 'Put Vjere i Nade' životno svjedočanstvo vjere pripovijeda mladi časnik Vilim Karlović, koji je 1990-ih zagrebačke ulice zamijenio ratištima Lijepe naše.

Obrazac Kristove muke od prije 2000 godina u Jeruzalemu dogodio se u Hrvatskoj prije 20 godina, najkrvavije u Vukovaru i na Ovčari. Stvarnost na koju tako opisanu inače nećete naići, u svojoj knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru" potresno je opisao Vilim Karlović.

Ništa me nije tako snažno pokrenulo u želji da o nekom fenomenu ili događaju razmišljam, pišući u njega uđem, promotrim, dokučim - kao situacija kad mi je na semaforu, dok sam u autu čekala zeleno svjetlo, kroz staklo iz automobila ispred mene mahnuo jedan dječak.

Zašto tako naprasno, šokantno, mislimo mi - nepravedno, umru najjači, najbolji, najhumaniji, najplemenitiji? Jer je njihov govor najsnažniji. Oni u sebi imaju toliko puno života, da ga mogu i drugome darovati. Samo takvi imaju čemu poučiti. Što će nas inače trgnuti?

Na Velebitu postaje jasno zašto se sve vrste (domoljubnih) ptica izlažu (opasnom) letu. Tu se vidi neretuširani sjaj domovine, livade, stabla, rijeke, kamena, mora i neba.

Ivan je bio zadarski nadbiskup. Prenđa. 25. siječnja je godišnjica njegovog susreta s Onim tko ga je imenom pozvao. Mislim da mu nije rekao 'Dođi, Nadbiskupe!'. Nego, bliskost, (pre)poznavanje i jednostavno - 'Uđi, Ivane!'.

Nikad nisam voljela osobno ime u nazivu pjesme. Koliko god bila plemenita želja autora da djelo nazove imenom osobe kojoj to s razlogom posvećuje, mene se ne tiče što Ana, Marina, Marijana, dotičnome znači.